galerijaDAGMAR

 
 

Intervju / Dagmar Franolić / 12.01.2009.

MORAM SLIKATI, TO ME USREĆUJE

Dijelom postava, na nedavno zatvorenoj izložbi Krčki slikari svome gradu, bili su i radovi Dagmar Franolić koja svojim slikama dokazuje da u otočnom ambijentu, ponajviše pejzažu, pronalazi nepresušno vrelo vlastite inspiracije. S njom je razgovarao Igor Gržetić…

Koliko dugo traje vaša avantura likovnog istraživanja grada i otoka Krka?

Na Krk sam prvi put došla 1981. Godine iz velikog Münchena, i odmah sam bila oduševljena starim gradom i njegovim uskim uličicama, a na otoku su me se ponajviše dojmile gromače i naravno more, more, more… Tad sam puno fotografirala jer je to jednostavan, brz način skupljanja dojmova, koji kod mene jednostavno proizlazi iz želje da se uhvati ljepota. Godine 1982. Trajno sam se preselila na otok i konačno 1985. Ulovila kist u ruke. Prvu samostalnu izložbu imala sam u Omišlju u zgradi JANAF-a 1989., tako da mogu reći da se sigurno već dvadeset godina intenzivno bavim slikanjem.

Koje trenutke, situacije ili motive smatrate najinspirativnijima?

U početku bavljenja slikarstvom najdraži motivi bili su mi uske gradske ulice, volte, škaline, škure i dimnjaci. Sada inspiraciju ponajviše pronalazim u čestim šetnjama i vjerujem kako bi uvijek našla nešto što bi me tjeralo da slikam, pod uvjetom da sam opuštena i sretna. Zbog toga i nije važno, da li je to možda odsjaj nekih lijepih odraza u moru, neki list koji luta nošen vjetrom, predivna struktura kamena koji u sebi krije tisuće kompozicija i boja, da li je to olujno jugo ili lagana bonaca, već je najvažnija unutarnja želja da se nešto od te silne ljepote prenese na papir. To je čista ljubav prema boji, crti, plohi i kompoziciji. Na rad me potiče nešto, što pticu potiče da pjeva. To je u mojoj prirodi i osjećam se najsretnija kada pronađem vremena za slikanje i ne odustajem ako mi odmah ne ide kako želim.

Kako biste u nekoliko rečenica opisali vlastitu lkovnost, vlastiti izričaj?

Teško mi ju je opisati. Krenem od stvarnosti koja me okružuje, pokušavam naći nešto što me dira i kroz puno skiciranja izbacim sve manje važno. Kada konačno sve počnem pretakati u akvarele, najčešće nešto samnom pobjegne i nastaje nešto sasvim novo. Volim dijeliti slike na one koje se naslikaju i one koje nastaju. Draže su mi one koje nastanu, jer se u improvizaciji osjećam potpuno živom.

Na čemu trenutno radite? Spremate li nam kakvo iznenađenje?

Prošle sam zime počela fotografirati stabla. U jednoj godini sam sakupila 1320 fotografija dvanaest različitih stabala. Sva su na otoku Krku i redovito sam ih posjećivala, skicirala i počela razlikovati koru, lišće, okolinu… Što ću s time dalje još neznam, ali nešto će već biti! Kad bude gotovo pobrinut ću se da bude predstavljeno javnosti u jednoj od otočnih galerija ali još neznam kada bi to moglo biti.

Smatrate li da u gradu postoji tkivo koje možemo nazvati njegovom likovnom scenom?

Mislim da bi bilo previše govoriti o tkivu. Istina je da u gradu ima puno slikara i da se jednom godišnje predstavljamo na Božićnoj izložbi, ali mi se inače puno ne družimo vezano za svoje radove. Svtko radi svoje, traži vlastiti put i izričaj. Likovna scena je za mene kada umjetnici zajedno traže nove forme i puteve, svatko na svoj način ali ipak zajedno. Mislim da bismo se tu trebali pozvati na mlade umjetnike, koji su se prošle godine predstavili našem i njihovim gradovima. To je više poput likovne scene. Umjetnici su uvijek ispred vremena i zato ih se često ne razumije. Osjećam se pomalo kao dinosaur, ali to mi ne smeta. Iskrena sam u svojem radu i to mi je najvažnije.

Koliko je po vama bitna interakcija među likovnjacima, pa i umjetnicima uopće?

To je individualno.Svi možemo uvjek od drugih učiti, zato je važno da se zajedno predstavimo, da pratimo što drugi rade, da smo spremni podijeliti pokoju kuharsku tajnu, ali na kraju će svatko od nas naslikati sebe. To se odnosi na nas dinosauriće, neka mi drugi oproste!

I poruka čitateljima za kraj…

Poruka čitateljima je jedna velika molba: Imajte razumjevanja za nas, nije nam lako. Moramo često biti hrabri , jer je lako kritizirati, a ponekad nas i ismijavati, ali mi moramo slikati jer nas to čini sretnima! I još nešto jako važno: pokušajmo da naš otok ostane slikovit i lijep, da se naše stare gradske ulice ne pretvore u izloge klima uređaja i svijetlećih reklama, jer onda smo puno izgubili!

Žvacet, Krčki mjesečnik za kvalitetu življenja – broj 2, sječanj 2009.

objavljeno u: iz tiska. | Bookmark the permalink. zatvoreno za komentiranje, but you can leave a trackback: Trackback URL.