galerijaDAGMAR

 
 

Dagmar Franolić / Hello Tree / 07.08.2010 @ galerija DECUMANUS

Dagmar Franolić / Hello Tree u galeriji DECUMANUS, Krk
07.08.2010. u 20:30 h

U prostoru Galerije Decumanus otvorena je izložba Hello Tree krčke slikarice Dagmar Franolić. Riječ je o zanimljivom interdisciplinarnom projektu u okvirima kojeg autorica slikama (akvarelima i kolažima), crtežima, umjetničkim knjigama, fotografijama, skulpturama i riječju (citatima dnevničkih zapisa i poezijom) bilježi svoje pomno dvogodišnje osluškivanje i promatranje stabala. Sve te prikupljene senzacije u ovom su eko-likovnom istraživanju prezentirane kroz neobičnu instalaciju u kojoj susrećemo dvanaest zasebnih priča o stablima iz autoričina životnog okruženja (meliji, kopriviću, smokvi, piniji, orahu, maslini, tamarisu, topoli, čempresu, starom hrastu, kestenu i jasenu) koja su odabrana zbog neke njihove posebnosti. Pritom ih autorica vizualno-haptički proučava produbljujući tako komunikaciju s prirodom i podsjećajući promatrača da u njezinom nesebičnom zagrljaju uvijek može pronaći svoje utočište. Izložbu je uz ravnateljicu Centra za kulturu Maju Parentić i zamjenika gradonačelnika Čedomira Milera otvorilia kustosica Višnja Slavica Gabout kazavši kako intimističko slikarstvo Dagmar Franolić, nosi elemente zbiljskoga, ali i autorski interpretiranoga, pri čemu viđeno združeno s iskustvenim i emotivnim, asocijativnim i simboličkim, stvara neku novu, osobnu stvarnost. Prepoznatljivi elementi autoričina izričaja provlače se i u novom ciklusu, kao i njezina karakteristična prostorna perspektiva, samo što se sada pejzaž više ne zahvaća panoramski već se fokusira na detalj, na stablo. Jer na njemu se nenadano jedne zime zaustavio pogled autorice, i tamo dugo ostao. Otad se njezin odnos prema stablu sasvim promijenio. Dagmar Franolić rođena je 1963. u Münchenu (Njemačka), gdje se i školovala. Od 1982. živi u gradu Krku. Slikarstvom se intenzivno bavi od 1984., a  izlagati započinje 1989. Tijekom više od 25 godina umjetničkog djelovanja profilirala se kao slikarica s posebnim osjećajem za akvarel i crtež.
Igor Gržetić

Izložbu Hello Tree možete razgledati do 26. kolovoza svakim danom od 10.00 do 12.00, te od 20.00 do 23.00 sata.

Teško je točno odrediti kad se u slikarstvu Dagmar Franolić, koja se profilirala kao pejzažist i vedutist, pojavilo stablo kao samostalni motiv. Vjerojatno je ono uvijek tu postojalo, uklopljeno u njezine pejzaže, samo što nikad nije imalo takvu primarnu važnost kakvu ima sada. Jer otkada autorica, otprije dvije godine, radi na projektu Hello Tree, stablo je u njezinoj umjetnosti preuzelo dominantnu ulogu, postavši ne samo glavna tema, nego i temeljni koncept na kojem zasniva cijeli svoj novi ciklus. Ciklus koji se, međutim, ipak logički nastavlja na njezino dotadašnje slikarstvo, ogrnuto specifičnim ozračjem snovite poetičnosti i lirske metafizičnosti. Njezino intimističko slikarstvo, koje nosi elemente zbiljskoga, ali i autorski interpretiranoga, pri čemu je viđeno združeno s iskustvenim i emotivnim, asocijativnim i simboličkim, stvarajući neku novu, njezinu osobnu stvarnost. Prepoznatljivi elementi autoričina izričaja dakako da se provlače i u novome ciklusu, kao i njezina karakteristična prostorna perspektiva, samo što sad ona pejzaž više ne zahvaća panoramski (ali ga i dalje često gleda iz gornjeg rakursa), već se fokusira na detalj, na stablo. Jer na njemu joj se nenadano jedne zime zaustavio pogled. I tamo dugo ostao. Otad se njezin odnos prema ovome motivu sasvim promijenio. U svojim dnevničkim zapisima, koji su sastavni dio projekta Hello Tree, ona to bilježi s puno poetičnosti: Zima na otoku. Vjetar ti fijuče oko ušiju, ponekad dan za danom pada kiša i more nikako da se riješi one tamne olovne boje. Sjećanje na ljetne, sunčane dane, pune vrućine i turista, gužve i halabuke, do veljače već izblijedi, a dani izgube toplinu, pa se čini kao da nikad više sunce neće ugrijati. Ja volim zimu. Onda imam puno vremena. Vremena za slikanje, za čitanje, za razmišljanje, za šetnje. Vremena za sebe. Jednog dana dok sam slikala, primijetila sam da mi stabla uvijek izgledaju isto. To sam odlučila promjeniti. Odlučila sam upoznati stabla… Vježbati gledanje… Ali sve je ipak počelo slučajno, jednog maglovitog dana, zimi, krenuvši od stabla melije, koja je dio ambijenta centra grada. Melije toliko uklopljene u vizuru gradskog centra, da se sva njezina ljepota i sve mijene više niti ne zamjećuju. Ali toga dana ja sam je ipak zamijetila. Kao i obično, prolazila sam pored nje, ali onda sam uočila pravu čaroliju u maglovitom danu. Jer melija je sva blistala nježnom ljepotom. Njezine grane bez lišća bile su ukrašene malim kuglicama boje slonovače i u magli su izgledale čarobno. Htjela sam tu ljepotu fotografirati i tako sam se poslijepodne vratila s fotoaparatom – ali već je bilo prekasno. Od cijele čarolije ostale su samo odrezane grane, koje su ljudi upravo skupljali i odnosili. Nije mi preostalo drugo nego da sve pokušam naslikati…


Autorica je tad odlučila vidjeti što se događa i s drugim stablima pored kojih često nesvjesno prolazimo i gotovo ih ne primjećujemo. Odabrala je, pored melije koju je među prvima zamijetila i pored koprivića koji je također vrlo često nezamijećen u centru grada, još nekoliko stabala. Prvo ona koja su joj uvijek negdje u vidokrugu dok slika u svom atelijeru: smokvu i piniju. A onda je obišla okolicu i izdvojila u konačnici još njih nekoliko: orah, maslinu, grupu tamarisa (koji su joj tad, zimi, onako ogoljeli, izgledali kao da će zaplesati), topolu, čemprese, stari hrast, kesten i jasen. Redovno ih je dvije godine posjećivala, proučavala i upoznavala. Promatrala na njima mijene godišnjih doba, odsjaje boja i svjetla, rađanje i umiranje, znakove vremena i prostora. I njihov razgovor s vjetrom, suncem, kišom, oblacima, zvijezdama… Ponekad ih je mogla, laganom šetnjom, posjetiti sve odjednom, a ponekad bi autorica-istražiteljica krenula u posjet samo jednome od njih. Ali uvijek su se Dagmar i njezina stabla sretali u redovnom ritmu od dva tjedna, pa je ona ubrzo počela opažati na njima i oko njih promjene koje ranije nije vidjela. Počela je pronicljivije gledati i naučila je komunicirati s prirodom. Svaku promjenu, svaku senzaciju, svaki neobičan detalj i svaku ljepotu koju ranije nije opažala, sad je registrirala okom, duhom – ali i fotoaparatom. Stabla su tako postala više od puke vizualne inspiracije. Postala su medij osluškivanja prirode – svih njezinih energija i cikličkih gibanja, svih mijena i sezonskih ozračja, života i rasta. Potvrdila su se i kao simbol integriranosti čovjeka u prirodu i pokazatelj njegova skladna suživota s njom. Kod kuće, u Dagmarinu atelijeru, polako je, tijekom dvije godine, rastao materijal za projekt: dnevnički zapisi, skice, slike, kolaži, pjesme… U konačnici je nastala interdisciplinarna, multimedijska Priča o Stablu, koju je autorica ispričala kroz dvanaest zasebnih priča o svojim odabranim stablima. Ispričala ju je unijevši u svoj umjetnički iskaz sve svoje emocije, misli i snove, svu liriku i fantazmagoriju, a iznad svega svu svoju maštu. Postavljena u galerijski prostor kao scenska instalacija, njezina priča se iščitava kroz niz kolažiranih, poetskih akvarela združenih s crtežom, kroz ciklus fotografija, kroz grupu malih, oslikanih drvenih objekata, kroz glazbu i kroz pjesme kojih je sama slikarica autor, što sve, kao cjelina, odašilje guste podražaje svim našim osjetilima, puneći nas mnoštvom audio-vizualno-haptičkih doživljaja. Uz to, pozivajući nas stalno na dijalog i na komunikaciju – onu duhovnu i mentalnu, ali i onu opažajnu i taktilnu.

Višnja Slavica Gabout

PJESMA TAMARISA

…jer vjetar je taj
koji nas oblikuje,
a ja stojim prema vjetru…
i bez obzira na sve
ostajem ta
koja jesam…

Dagmar Franolić

Hello Tree – blog

>

objavljeno u: izložbe. | Bookmark the permalink. Both comments and trackbacks are currently closed.