galerijaDAGMAR

 
 

Gradovi od soli / Dagmar Franolić / 4.07.1998.

ili Sasušena plakanja i utišane nevere

Akvareli Dagmar Franolić vjerni su prirodi svoga smisla. Tonski razvijeni u nebrojenim razlikama svojih uprizorenja, beziznimno prizivaju boju vode. Naša je uronjenost u predočeno smjelo razigrana, ali istodobno i meditativno utišana. Plivamo kroz čitav niz zasanjanih slika. Svijet o kojem govorimo učinjen je nježnom snagom ženskog rukopisa.

Radeći u okrilju samozatajnog kreativnog poriva, Dagmar već godinama pronalazi „slova“ za svoje slikovno pismo u prizorima otoka koji potiho surađuje s bogatstvom njezine doživljajne snage. Iako se ova umjetnica nije nikada žurila u civilizacijske tekovine užurbanih afirmacija niti u promiskuitetnu mondenost iskušavanja silnih trendova, ostavila je traga u arhivi sjećanja svakoga tko je zavirio u odaje njezinog sna.

A taj, njezin san, razpoloženo surađuje s javom otoka koji se otvara u vedutama, u uskim uličicama, u ritmovima raskriljenih prozorskih škura, u očima malih riba kojima ona daje status gradova, u povijesti koju piše kao starinsko pismo na fasadama već urušenih zamkova, u preplitanjima neba i kopna… u svemu što je sasvim jednostavno i obično dok se u labirintu naše ganutosti ne uzdigne do zaljubljenosti.

Akvarel je sličan osjetljivom čovjeku. Nakon male greške u pristupu tehnika vode opire se ispravljanju po prirodi svoje prozirnosti. Kada je akvarelna slka zgotovljena, njezina poruka odiše silnom plahošću pa gotovo zbunjuje snaga s kojom ta plahost odbacuje zapis nespremne ruke. Upravo zato slikarica o kojoj govorimo potvrđuje snagu svoga umjeća u lakoći rezultata. Akvarel je prihvatio Dagmar Franolić, a to je gotovo najveći argument njezinog talenta. Promatrač slika o kojima je riječ, kao likovni konzument mora osjetiti da se ovdje nudi istinski užitak u profinjenoj ponudi. Nema kromatskih uzbuđenja, nma didaskalija, nema eksperimentiranja ili iznenađenja, vrata su zatvorena svakoj grubljoj gesti. Nemirnim se prirodama može činiti da nedostaje kakav kontrapunkt. Ali, kroz sva ta mirna zelenkasta plavetnila i blijedo bijele pjene morske vode, struji molitva kao miris želje da stvari (ipak) ostanu netaknute.

Kompozicije ovih slika raspostiru se do samih margina papira na kojima su ispisane. Kadar kao da se nastavlja dalje od vidljivih granica papira, pa je kao rezultat takvoj politici slike ponuđena epska priča sastavljena od znakova elemenata ubranih na polju lirskog diskursa. U toliko je Dagmar Franolić ženski kontradiktorna i prilagodljiva svakom kontekstu predočenja. Njezini akvareli podatne su ilustracije za literarni predložak jer se unutar zakona „mokre“ likovne tehnike virtuozno grade efektom grafičkog zapisa. Međutim, svaka se ta slika uz tekst drži svoga ishodišta, ona komunicira, ali i prešućuje tajnu samodostatnosti. Ona se ne predaje sasvim iako surađuje s tekstom. Održava pravo na svoj život i odbija biti puka ilustracija.

Slično dalekim orijentalnim kulturama svilotiska, univerzalni zapis mišljen kao šara dodiruje granice prepoznatljivog motiva koliko i apstraktnog pojma kao pečata duše. Svakog trena njezine bi slike mogle odletjeti nošene morskim vjetrom kao lagani Veronikin rubac, ali bi se istovremeno mogle ukorjeniti na surovom terenu kamenjara kao nepomični, kameni grad.

Iako nježne i materinjski bezuvjetne u svojoj sklonosti prema krajoliku iz kojeg nastaju, recimo to naposljetku, slike Dagmar Franolić nisu ni slatke ni sladunjave. Naprotiv, one su po okusu slane.

Kao suze. Kao more. Kao neutralnost.

Nataša Stipanov, 1998.

objavljeno u: izložbe. | Bookmark the permalink. Both comments and trackbacks are currently closed.