galerijaDAGMAR

 
 

Lirske Impresije / Dagmar Franolić / 2.08.2008

2.08. – 29.08.2008 @ galerija Njivice

Slikarski svijet Dagmar Franolić svijet je lirskih impresija – onih o snovitim pejzažima, o bajkovitim vedutama i čudesnim stablima, koje su utopljene u njezinu karakterističnu akvarelnu boju. Boju koja je prozračna i fulidna, puna nježnih i finih nijansi. Koja je rasvijetljena i razvodnjena do zvonkih do zvonkih i bistrih suzvučja, ali koja je isto tako i neobično zasićena – do nekih maglovitih sfumatura. Uz boju, tu međutim egzistira i Dagmarina specifična linija, koja je boji pridružena, ali ne i s njom spojena u zajedništvo. Koja boju prati, ali joj i odmiče i od nje uzmiče. Ali koja je, unatoč svemu, poštuje i zajedno s njom gradi jedan izmaštani likovni svijet karakterističnoga izričaja. I premda tu sve kreće od zbilje,ubrzo imaginacijom uzlijeće do fantazije, gdje se miješaju stvarnost i privid, iskustvo i sjećanje, percepcija i iluzija. Uzlijeće do graničnih prostora između sna i jave, gdje se priča značenjski zgušnjava, a prostor širi prema nekim neodredljivim i neopipljivim kategorijama, slijedeći druge zakonitosti.

Premda je polazište u slikarstvu Dagmar Franolić mimezis, on često tokom likovne razrade doživljava metamorfozu, pa postaje tek tijek zbilje (istina, lirski); koji se kupa i rastače u boji i svjetlu. Ali postaje i polazište za transformaciju percepcije. Jer autorica s jedne strane puni naša osjetila odašiljući nam slikopriče o ambijentima svoga životnoga prostora i podneblja, dok s druge strane zadire u strukturu svojih slika, postavljajući nova očišta (odozgo) i gradeći prostorne odnose unutar čvrstoga linijskoga rastera. Kad priča, tad međutim opisuje ozračje, pa u tim slikama nema pokrenutosti i dinamike, već neke melakolične zaustavljenosti. Otud i taj dojam bezvremenosti, metafizičke ugođajnosti i sanjarske meditativnosti koji se provlači Dagmarinim „magičnim karajolicima“ – lirskim, ali ispražnjenim i pustim. Valja tu reći da se jedan dio ovih krajolika i veduta još vidljivo drži figuracije i u njih je naglašenija romantično-intimistička nota. Ali zamjetljivo je da se ijedan dio njih oblikovno-značenjski počinje zgušnjavati i sintetizirati, pretvarajući se u znak i simbol, zakoračivši istodobno i na rub apstrakcije. U prvom slučaju autorica nas aktivira pričom, a u drugom misaonim pristupom. Kada nam priča ( a priča bojom i linijom), gotovo da osjećamo jaru dremljivoga, ljetnog popodneva; tajanstvenost čudesne plave noći; maglicu koja se u suton ili u snovito jutro provlači nad vrtovima. Ili tople kapi iznenadne, blagotvorne kiše na moru. Ali kad nas mentalno aktivira simbolikom motiva, tad „otvara prozor“ u jedan novi svijet, višeznačan i višeslojan, u kojem postajemo odjednom svjesni kako se neke nevidljive povezne niti protežu duboko kroz vrijeme i daleko kroz prostor. Autorica se unutar cjeline fokusira na jedan njezin dio – poseban detalj: stablo, koje će joj odsad na dalje, čini se, zaokupljati posebnu pozornost. Jer stablo je, simbolički, oduvijek bilo neka čudesna veza između zemlje i svemirskih prostranstava; neki iskonski simbol života i živi simbol cijeloga svemira koji je u neprestanome obnavljanju. Najposlije, simbol meditacije i prosvijetljenja. Zato je stablo motiv koji je u morfološkom i u simboličkom smislu čovjekov vječni i neiscrpni izvor inspiracije, od arhajskih vremena do danas, pa ne čudi da se njemu okrenula i Dagmar Franolić. Ipak, bez obzira priča li ona priču, ili se okreće simbolu, njezino glavno izražajno sredstvo, koje je slikarski definira, je akvarelna boja. Ova autorica zna profinjeno dozirati njezinu razvodnjenost, njezina zasićenja i količinu svjetla kojega ta boja isijava. I zato, zahvaljujući upravo toj svojoj boji, bez obzira na motiv, slikarstvo Dagmar Franolić je danas profesionalno profilirano, znano i prepoznato.

Višnja Slavica Gabout, 2008.

objavljeno u: izložbe. | Bookmark the permalink. Both comments and trackbacks are currently closed.