galerijaDAGMAR

 
 

p_32 – vrtnja, igra u petlji koja ne prestaje / Lena Franolić i Marin Dlaka / 14.03.2008

14.03.2008. – 20.03.2008. @ galerija DECUMANUS

Galerijski prostor preobražavamo u mjesto simboličke stvarnosti. Svaki detalj pridonosi stvaranju atmosfere zrenja, igre, vrtnje u petlji koja ne prestaje*. Prevladava osjećaj mekoće i podatnosti. Oblici nisu definirani već samo blago podsjećaju na poznate elemente iz prirode. Instalacije zovu da ih dotaknemo. Dočaravaju zaštitničku mekoću, mjesto za odmor. Dvije prostorije su povezane prolazom kroz kojeg se moramo probiti. Jedna je prostorija simbolična preslika one druge. Tema naznačena u predvorju dalje se razvija u sobi s interaktivnom projekcijom*. Predvorje je materijalizacija ideje koja se projekcijom opisuje kroz eteričnu igru svijetlom. U oba se slučaja igramo s jajašcima – simbolima samog zrenja kojima je protkana cijela instalacija. Ona se privlače i odbijaju, biježe od nas ili nas prate. Situacija je svakim trenutkom drugačija, no promjena je njezina stabilnost, njezina konstanta – vječno zrenje.

Mi smo vrtlozi u rijeci koja vječno teče. Nismo tvar koja poslušno trpi već uzorci koji se obnavljaju.
( Norbert Wiener (1894.-1964.) – matematičar, utemeljitelj kibernetike )

**Ova projekcija je interaktivna aplikacija napisana u Processing-u. Processing je open-source tekstualni programski jezik kojeg su razvili Robert Fry i Casey Reas sa MIT Media Lab-a – ACG (Massachussets Institute of Technology Media Laboratory – Aesthetics and Computation Group). Stvoren je za učenje temelja računalnog programiranja unutar vizualnog konteksta. Koriste ga umjetnici diljem svijeta za pokretanje svojih instalacija.

Interaktivna aplikacija p_32 predstavljena je i na izložbi Kreativni Klusteri kustosa Željka Blaće, koja je održana u suradnji ULUPUHA i Multimedijalnog Instituta, u Zagrebu 2008. godine.

Kako je nastao p_32:

Jedne vruće ljetne večeri govorili smo o svojim snovima, open-source programiranju i interakcijama. Marin mi je govorio o Flash-u i Processingu, a ja sam sanjarila o atmosferičnoj izložbi koja zaokuplja sva naša osjetila. Igor je upravo spremao program za izložbe u galeriji Decumanus. Pozvao me da sudjeljujem u projektu d6 koji će okupiti mlade umjetnike koji se bave novim medijima.

“D6 je umjetnički projekt koji okuplja šestero mladih umjetnika aktivnih na relaciji Krk-Rijeka-Krk. Njegova zanimljivost leži u činjenici što se oni neće predstaviti grupnom već nizom samostalnih izložbi. U okvirima koncepta težište je postavljeno na igru novim i suvremen pristup tradicionalnim medijima (kompjuterska grafika, video, film, site-specific, fotografija, performans i interaktivna aplikacija) kroz koje će svaki od sudionika predstaviti vlastitu priču ujedno ovisnu i neovisnu o onoj koja prethodi i/ili slijedi.”
Igor Gržetić

Nisam znala što ću izložiti, ali prihvatila sam poziv. Krenula sam sa traženjem inspiracije i ponovno uzela u ruke The Web of Life Fritjofa Kapre. Život je kao i uvjek najbolja inspiracija, život kao dinamički proces koji nastaje iz složenog strujanja interaktivnosti i informacija. Pojam autopoetika (Maturana i Varela) koji definira život kao mogućnost samoizgradnje – živi sistem kao proces koji sam sebe definira i sam održava svoju formu. Mreže međuodnosa utkane u veće mreže međuodnosa. Ciklični tokovi energije i tvari. Razmišljanje u smislu promjene, rasta i razvitka. Živi sistemi kao sistemi spoznavanja. Život kao proces spoznaje. Život koji stvara uvjete za svoje vlastito postojanje. Pojam života kao igre, petlje uzroka i činjenica koji jedni druge pokreću u petlji koja ne prestaje. Proučavala sam fotografije euglena – jednostaničnog organizma koje se u vodi pokreće svojom flagellom (repićem, bičem), a sadrži kloroplaste koji mu omogućavaju hranjenje sunčevom energijom, no ukoliko nema sunčeve svjetlosti može absorbirati hranjive tvari iz raspadajućeg organskog materijala iz okoline i razmnaža se mitozom – cjepanjem stanice. Tražila sam vizualnu inspiraciju. Marin je pokazao zanimanje za moja proučavanja i krenuli smo zajedno osmišljavati projekt za izložbu.

Počele su nam dolaziti ideje. Htjeli smo stvoriti atmosferu, cijeli prostor zaogrnuti u ideju zapetljane igre života. Odlučili smo prionuti učenju Processinga, programirati interaktivnu aplikaciju, atmosferu upotpuniti zvukom, fotografijama i skulpturama, osmisliti site-specific projekt – napravljen posebno za prostor u kojem se izlaže. Manji dio koji je u fokusu promatrača pri samom ulasku biti će priprema na ono što ga čeka iza zavjesa. Marin će napraviti fotografije svjetlosti – ciklus od pet fotografija koje smo izabrali iz mnoštva fotografija nastalih Marinovim fotografskim istraživanjem svjetlosti – željom da se likovno predoči nešto posve nematerijalno, eterično. Napraviti ću Košnicu punu jajašaca koja će mamiti posjetitelje da gurnu ruku u nju i posegnu za onime što je u joj.

Izmjerili smo galeriju. Svidjela su nam se dva odvojena djela galerije koja spaja prostran hodnik. Pregraditi ćemo hodnik zavjesama tako da jače naglasimo probijanje iz jednog prostora u drugi. Na zavjese ću otisnuti kompjuterske grafike. Ove će grafike prikazivati proces zgušnjavanja, materijalizacije nečega što je prvotno bilo raštrkano te njegovo ponovno rasplinjavanje. Proces rasta iz ideje u materiju i obratno. Ponukana idejom stvaranja mekane zaštitničke atmosfere odlučila sam da skulpture također odišu mekoćom. Treba ih se poželjeti dirati, zagrliti, odmoriti se na njima ili gurnuti ruku u njih. Napraviti ću ih od žutice koju ću izbijeliti da istaknem mekoću i napuniti granulatom stiropora, a usta i utrobu košnice ću napraviti od mekanog zelenog materijala. Skulpture će svojim biomorfnim oblikom blago podsjećati na elemente iz prirode. Velika prostorija biti će pregrađena projekcijskim platnom na koje će se projicirati interaktivna aplikacija, a u desnom kutu ćemo postaviti dvije skulpture Sjemenje i viseću skulpturu Igra.

Krenuli smo sa izradom aplikacije. Naš rad se iz početničkog eksperimentiranja sa kodovima darežljivih open-source kolega (Hvala svima!) otisnuo u stvaranje nečeg jedinstvenog napravljenog baš za ovu izložbu. U početku su to samo bili kružići koje sam programirala da imaju određenu virtualnu silu težu (da ih privlači dno prozora), da se odbijaju jedni od drugih ili da se međusobno privlače. Kasnije sam dodala statičnu točku u koju će se sklanjati, a Marin je od svojih Fotografija svjetlosti napravio video koji stvara dubinu same aplikacije i vješto zamjenjuje crninu ekrana. Njega ću koristiti kao pozadinu aplikacije, a pokretati će se prelaskom određene točke na ekranu.

Kružići su se naposljetku pomoću svg objekata (scalable vector grafic) koje sam nacrtala pretvorili u bića koja trepere nožicama i izgledaju mnogo životvornije. No aplikacija još treba postati interaktivna! Bića sam za početak izprogramirala da regiraju na povlačenje miša na ekranu no to sam nakon muke sa web kamerom i instalacijama zamjenila inputom svjetla. Sada se najsvjetlija točka koju web kamera očita pretvara u alat za interakciju sa aplikacijom. Ako posjetitelj upali lampu i uperi prema platnu iza kojega je kamera program će to očitati i moći će pomicanjem svjetla započeti igru sa bićima u aplikaciji!

Cijelu atmosferu naposljetku je zaokružila i Marinova atmosferična ekperimentalna audio izvedba te otvaranje izložbe u bijelim zaštitnim odjelima čime smo htjeli ukazati na krkost i osjetljivost teme – ulazak u simboličan prikaz petlje samog života.

*Open source je metoda po kojoj projekt (najčešće softver) postaje javan i besplatan. Ovo znači da se ti projekti mogu koristiti i mijenjati od strane korisnika kako bi se prilagodili njihovim potrebama. Idealno bi ovakve promjene od strane korisnika bile vraćene u javnu domenu kako bi ih ostali mogli dalje koristiti i mijenjati za izradu drugačijih projekata.

Pogledajte fotografije s izložbe p_32.

objavljeno u: izložbe. | Bookmark the permalink. zatvoreno za komentiranje, but you can leave a trackback: Trackback URL.