galerijaDAGMAR

 
 

Winterlicht ( Zimsko svjetlo ) / Dagmar Franolić / 18.12.2009.

Krčki slikari svome gradu 18.12.2009. – 08.01.2010 @ galerija DECUMANUS, Krk

Winterlicht ( Zimsko svjetlo ) / Dagmar Franolić

U okvirima postava Krčki slikari svome gradu mogu se razgledati radovi autora koji različitim slikarskim medijima istražuju motive poput krčkog pejzaža, vedute ili detalja podmorja, potpisane specifičnim rukopisima u bogatoj lepezi stilova od fotografskog realizma, preko onog lirskog, pa sve do lirske apstrakcije. Posjetitelji izložbe tako imaju prilike doživjeti radove: Itala Samblicha, Dagmar Franolić, Saše Lončarića, Alme Dujmović, Mihovila Depopea, Edit Jurine, Miljenka Brauta, Maria Udine i Marijan Alaniz…

objavljeno u: izložbe | Comments closed

Photodistorzija – Čestice Svjetla / Marin Dlaka 6.11.2009.

Čestice svjetla na Photodistorziji

Kamera nas uvodi u optički nesvjesno (das Optisch-Unbewusste) kao i psihoanaliza u nesvjesne nagone’ (Walter Benjamin, 1969.). Photodistorzija je umjetnički projekt putem kojeg se želi konceptualnim pristupom predstaviti fotografiju kao proizvod, medij i nezaobilazan oblik komunikacije unutar suvremenog društva. Projekt je zamišljen kao izložbeni postav fotografija i predstavljanje specifičnih procesa, manifestacija i primjene fotografija u raznim artificiranim prostorima. U skladu sa zakonitostima likovne umjetnosti, gdje fotografija ima svoje likovno i umjetničko mjesto, Photodistorzija predstavlja različite konceptualne radove unutar lokacija galerija – art-zona…

iz predgovora Sabine Salamon

@ Istarska sabornica, Poreč

objavljeno u: izložbe | Comments closed

Čestice Svjetla / Marin Dlaka / 14.09.2009.

Marin Dlaka istražuje svjetlo u pokretu i njegove odbljeske. Pokušavajući uhvatiti zrake svjetlosti posredstvom fotoreaktivnih materijala u tehnici fotoakvatinte bilježi njegove tragove. Nije mu cilj stvoriti oštre fotografije – „vjerne“ prikaze viđene stvarnosti, on nevinim i razigranim procesima predstavlja neku „drugu“ stvarnost – stvarnost onkraj one koju primjećujemo svakodnevno i koju uzimamo zdravo za gotovo. Sveprisutnu i tihu stvarnost koja nam često promiče no koja sve sačinjava…

Čestice Svjetla @  Galerija DAGMAR, Krk

objavljeno u: novo u galeriji | Comments closed

Strukture / Lena Franolić / 28.07.2009

Privučena geometrijom izgradnje organskih struktura Lena Franolić izgrađuje unikatni nakit od srebrne žice stvarajući tako nosive skulpture –lagane strukturalne objekte izgrađene igrom linija…


Strukture @ Galerija DAGMAR, Krk

objavljeno u: novo u galeriji | Comments closed

Grafike / Dagmar Franolić / 15.06.2009

Novo u postavu galerije DAGMAR – od šest odabranih motiva tuš-akvarela i dva akvarela Dagmar Franolić izradili smo grafike.

Pogledajte!

Stari grad - Dagmar Franolić - reprodukcija tuš akvarela

objavljeno u: novo u galeriji | Comments closed

Intervju / Dagmar Franolić / 12.01.2009.

MORAM SLIKATI, TO ME USREĆUJE

Dijelom postava, na nedavno zatvorenoj izložbi Krčki slikari svome gradu, bili su i radovi Dagmar Franolić koja svojim slikama dokazuje da u otočnom ambijentu, ponajviše pejzažu, pronalazi nepresušno vrelo vlastite inspiracije. S njom je razgovarao Igor Gržetić…

Koliko dugo traje vaša avantura likovnog istraživanja grada i otoka Krka?

Na Krk sam prvi put došla 1981. Godine iz velikog Münchena, i odmah sam bila oduševljena starim gradom i njegovim uskim uličicama, a na otoku su me se ponajviše dojmile gromače i naravno more, more, more… Tad sam puno fotografirala jer je to jednostavan, brz način skupljanja dojmova, koji kod mene jednostavno proizlazi iz želje da se uhvati ljepota. Godine 1982. Trajno sam se preselila na otok i konačno 1985. Ulovila kist u ruke. Prvu samostalnu izložbu imala sam u Omišlju u zgradi JANAF-a 1989., tako da mogu reći da se sigurno već dvadeset godina intenzivno bavim slikanjem.

Koje trenutke, situacije ili motive smatrate najinspirativnijima?

U početku bavljenja slikarstvom najdraži motivi bili su mi uske gradske ulice, volte, škaline, škure i dimnjaci. Sada inspiraciju ponajviše pronalazim u čestim šetnjama i vjerujem kako bi uvijek našla nešto što bi me tjeralo da slikam, pod uvjetom da sam opuštena i sretna. Zbog toga i nije važno, da li je to možda odsjaj nekih lijepih odraza u moru, neki list koji luta nošen vjetrom, predivna struktura kamena koji u sebi krije tisuće kompozicija i boja, da li je to olujno jugo ili lagana bonaca, već je najvažnija unutarnja želja da se nešto od te silne ljepote prenese na papir. To je čista ljubav prema boji, crti, plohi i kompoziciji. Na rad me potiče nešto, što pticu potiče da pjeva. To je u mojoj prirodi i osjećam se najsretnija kada pronađem vremena za slikanje i ne odustajem ako mi odmah ne ide kako želim.

Kako biste u nekoliko rečenica opisali vlastitu lkovnost, vlastiti izričaj?

Teško mi ju je opisati. Krenem od stvarnosti koja me okružuje, pokušavam naći nešto što me dira i kroz puno skiciranja izbacim sve manje važno. Kada konačno sve počnem pretakati u akvarele, najčešće nešto samnom pobjegne i nastaje nešto sasvim novo. Volim dijeliti slike na one koje se naslikaju i one koje nastaju. Draže su mi one koje nastanu, jer se u improvizaciji osjećam potpuno živom.

Na čemu trenutno radite? Spremate li nam kakvo iznenađenje?

Prošle sam zime počela fotografirati stabla. U jednoj godini sam sakupila 1320 fotografija dvanaest različitih stabala. Sva su na otoku Krku i redovito sam ih posjećivala, skicirala i počela razlikovati koru, lišće, okolinu… Što ću s time dalje još neznam, ali nešto će već biti! Kad bude gotovo pobrinut ću se da bude predstavljeno javnosti u jednoj od otočnih galerija ali još neznam kada bi to moglo biti.

Smatrate li da u gradu postoji tkivo koje možemo nazvati njegovom likovnom scenom?

Mislim da bi bilo previše govoriti o tkivu. Istina je da u gradu ima puno slikara i da se jednom godišnje predstavljamo na Božićnoj izložbi, ali mi se inače puno ne družimo vezano za svoje radove. Svtko radi svoje, traži vlastiti put i izričaj. Likovna scena je za mene kada umjetnici zajedno traže nove forme i puteve, svatko na svoj način ali ipak zajedno. Mislim da bismo se tu trebali pozvati na mlade umjetnike, koji su se prošle godine predstavili našem i njihovim gradovima. To je više poput likovne scene. Umjetnici su uvijek ispred vremena i zato ih se često ne razumije. Osjećam se pomalo kao dinosaur, ali to mi ne smeta. Iskrena sam u svojem radu i to mi je najvažnije.

Koliko je po vama bitna interakcija među likovnjacima, pa i umjetnicima uopće?

To je individualno.Svi možemo uvjek od drugih učiti, zato je važno da se zajedno predstavimo, da pratimo što drugi rade, da smo spremni podijeliti pokoju kuharsku tajnu, ali na kraju će svatko od nas naslikati sebe. To se odnosi na nas dinosauriće, neka mi drugi oproste!

I poruka čitateljima za kraj…

Poruka čitateljima je jedna velika molba: Imajte razumjevanja za nas, nije nam lako. Moramo često biti hrabri , jer je lako kritizirati, a ponekad nas i ismijavati, ali mi moramo slikati jer nas to čini sretnima! I još nešto jako važno: pokušajmo da naš otok ostane slikovit i lijep, da se naše stare gradske ulice ne pretvore u izloge klima uređaja i svijetlećih reklama, jer onda smo puno izgubili!

Žvacet, Krčki mjesečnik za kvalitetu življenja – broj 2, sječanj 2009.

objavljeno u: iz tiska | Comments closed

Lirske Impresije / Dagmar Franolić / 2.08.2008

2.08. – 29.08.2008 @ galerija Njivice

Slikarski svijet Dagmar Franolić svijet je lirskih impresija – onih o snovitim pejzažima, o bajkovitim vedutama i čudesnim stablima, koje su utopljene u njezinu karakterističnu akvarelnu boju. Boju koja je prozračna i fulidna, puna nježnih i finih nijansi. Koja je rasvijetljena i razvodnjena do zvonkih do zvonkih i bistrih suzvučja, ali koja je isto tako i neobično zasićena – do nekih maglovitih sfumatura. Uz boju, tu međutim egzistira i Dagmarina specifična linija, koja je boji pridružena, ali ne i s njom spojena u zajedništvo. Koja boju prati, ali joj i odmiče i od nje uzmiče. Ali koja je, unatoč svemu, poštuje i zajedno s njom gradi jedan izmaštani likovni svijet karakterističnoga izričaja. I premda tu sve kreće od zbilje,ubrzo imaginacijom uzlijeće do fantazije, gdje se miješaju stvarnost i privid, iskustvo i sjećanje, percepcija i iluzija. Uzlijeće do graničnih prostora između sna i jave, gdje se priča značenjski zgušnjava, a prostor širi prema nekim neodredljivim i neopipljivim kategorijama, slijedeći druge zakonitosti.

Premda je polazište u slikarstvu Dagmar Franolić mimezis, on često tokom likovne razrade doživljava metamorfozu, pa postaje tek tijek zbilje (istina, lirski); koji se kupa i rastače u boji i svjetlu. Ali postaje i polazište za transformaciju percepcije. Jer autorica s jedne strane puni naša osjetila odašiljući nam slikopriče o ambijentima svoga životnoga prostora i podneblja, dok s druge strane zadire u strukturu svojih slika, postavljajući nova očišta (odozgo) i gradeći prostorne odnose unutar čvrstoga linijskoga rastera. Kad priča, tad međutim opisuje ozračje, pa u tim slikama nema pokrenutosti i dinamike, već neke melakolične zaustavljenosti. Otud i taj dojam bezvremenosti, metafizičke ugođajnosti i sanjarske meditativnosti koji se provlači Dagmarinim „magičnim karajolicima“ – lirskim, ali ispražnjenim i pustim. Valja tu reći da se jedan dio ovih krajolika i veduta još vidljivo drži figuracije i u njih je naglašenija romantično-intimistička nota. Ali zamjetljivo je da se ijedan dio njih oblikovno-značenjski počinje zgušnjavati i sintetizirati, pretvarajući se u znak i simbol, zakoračivši istodobno i na rub apstrakcije. U prvom slučaju autorica nas aktivira pričom, a u drugom misaonim pristupom. Kada nam priča ( a priča bojom i linijom), gotovo da osjećamo jaru dremljivoga, ljetnog popodneva; tajanstvenost čudesne plave noći; maglicu koja se u suton ili u snovito jutro provlači nad vrtovima. Ili tople kapi iznenadne, blagotvorne kiše na moru. Ali kad nas mentalno aktivira simbolikom motiva, tad „otvara prozor“ u jedan novi svijet, višeznačan i višeslojan, u kojem postajemo odjednom svjesni kako se neke nevidljive povezne niti protežu duboko kroz vrijeme i daleko kroz prostor. Autorica se unutar cjeline fokusira na jedan njezin dio – poseban detalj: stablo, koje će joj odsad na dalje, čini se, zaokupljati posebnu pozornost. Jer stablo je, simbolički, oduvijek bilo neka čudesna veza između zemlje i svemirskih prostranstava; neki iskonski simbol života i živi simbol cijeloga svemira koji je u neprestanome obnavljanju. Najposlije, simbol meditacije i prosvijetljenja. Zato je stablo motiv koji je u morfološkom i u simboličkom smislu čovjekov vječni i neiscrpni izvor inspiracije, od arhajskih vremena do danas, pa ne čudi da se njemu okrenula i Dagmar Franolić. Ipak, bez obzira priča li ona priču, ili se okreće simbolu, njezino glavno izražajno sredstvo, koje je slikarski definira, je akvarelna boja. Ova autorica zna profinjeno dozirati njezinu razvodnjenost, njezina zasićenja i količinu svjetla kojega ta boja isijava. I zato, zahvaljujući upravo toj svojoj boji, bez obzira na motiv, slikarstvo Dagmar Franolić je danas profesionalno profilirano, znano i prepoznato.

Višnja Slavica Gabout, 2008.

objavljeno u: izložbe | Comments closed

p_32 – vrtnja, igra u petlji koja ne prestaje / Lena Franolić i Marin Dlaka / 14.03.2008

14.03.2008. – 20.03.2008. @ galerija DECUMANUS

Galerijski prostor preobražavamo u mjesto simboličke stvarnosti. Svaki detalj pridonosi stvaranju atmosfere zrenja, igre, vrtnje u petlji koja ne prestaje*. Prevladava osjećaj mekoće i podatnosti. Oblici nisu definirani već samo blago podsjećaju na poznate elemente iz prirode. Instalacije zovu da ih dotaknemo. Dočaravaju zaštitničku mekoću, mjesto za odmor. Dvije prostorije su povezane prolazom kroz kojeg se moramo probiti. Jedna je prostorija simbolična preslika one druge. Tema naznačena u predvorju dalje se razvija u sobi s interaktivnom projekcijom*. Predvorje je materijalizacija ideje koja se projekcijom opisuje kroz eteričnu igru svijetlom. U oba se slučaja igramo s jajašcima – simbolima samog zrenja kojima je protkana cijela instalacija. Ona se privlače i odbijaju, biježe od nas ili nas prate. Situacija je svakim trenutkom drugačija, no promjena je njezina stabilnost, njezina konstanta – vječno zrenje.

Mi smo vrtlozi u rijeci koja vječno teče. Nismo tvar koja poslušno trpi već uzorci koji se obnavljaju.
( Norbert Wiener (1894.-1964.) – matematičar, utemeljitelj kibernetike )

**Ova projekcija je interaktivna aplikacija napisana u Processing-u. Processing je open-source tekstualni programski jezik kojeg su razvili Robert Fry i Casey Reas sa MIT Media Lab-a – ACG (Massachussets Institute of Technology Media Laboratory – Aesthetics and Computation Group). Stvoren je za učenje temelja računalnog programiranja unutar vizualnog konteksta. Koriste ga umjetnici diljem svijeta za pokretanje svojih instalacija.

Interaktivna aplikacija p_32 predstavljena je i na izložbi Kreativni Klusteri kustosa Željka Blaće, koja je održana u suradnji ULUPUHA i Multimedijalnog Instituta, u Zagrebu 2008. godine.

Kako je nastao p_32:

Jedne vruće ljetne večeri govorili smo o svojim snovima, open-source programiranju i interakcijama. Marin mi je govorio o Flash-u i Processingu, a ja sam sanjarila o atmosferičnoj izložbi koja zaokuplja sva naša osjetila. Igor je upravo spremao program za izložbe u galeriji Decumanus. Pozvao me da sudjeljujem u projektu d6 koji će okupiti mlade umjetnike koji se bave novim medijima.

“D6 je umjetnički projekt koji okuplja šestero mladih umjetnika aktivnih na relaciji Krk-Rijeka-Krk. Njegova zanimljivost leži u činjenici što se oni neće predstaviti grupnom već nizom samostalnih izložbi. U okvirima koncepta težište je postavljeno na igru novim i suvremen pristup tradicionalnim medijima (kompjuterska grafika, video, film, site-specific, fotografija, performans i interaktivna aplikacija) kroz koje će svaki od sudionika predstaviti vlastitu priču ujedno ovisnu i neovisnu o onoj koja prethodi i/ili slijedi.”
Igor Gržetić

Nisam znala što ću izložiti, ali prihvatila sam poziv. Krenula sam sa traženjem inspiracije i ponovno uzela u ruke The Web of Life Fritjofa Kapre. Život je kao i uvjek najbolja inspiracija, život kao dinamički proces koji nastaje iz složenog strujanja interaktivnosti i informacija. Pojam autopoetika (Maturana i Varela) koji definira život kao mogućnost samoizgradnje – živi sistem kao proces koji sam sebe definira i sam održava svoju formu. Mreže međuodnosa utkane u veće mreže međuodnosa. Ciklični tokovi energije i tvari. Razmišljanje u smislu promjene, rasta i razvitka. Živi sistemi kao sistemi spoznavanja. Život kao proces spoznaje. Život koji stvara uvjete za svoje vlastito postojanje. Pojam života kao igre, petlje uzroka i činjenica koji jedni druge pokreću u petlji koja ne prestaje. Proučavala sam fotografije euglena – jednostaničnog organizma koje se u vodi pokreće svojom flagellom (repićem, bičem), a sadrži kloroplaste koji mu omogućavaju hranjenje sunčevom energijom, no ukoliko nema sunčeve svjetlosti može absorbirati hranjive tvari iz raspadajućeg organskog materijala iz okoline i razmnaža se mitozom – cjepanjem stanice. Tražila sam vizualnu inspiraciju. Marin je pokazao zanimanje za moja proučavanja i krenuli smo zajedno osmišljavati projekt za izložbu.

Počele su nam dolaziti ideje. Htjeli smo stvoriti atmosferu, cijeli prostor zaogrnuti u ideju zapetljane igre života. Odlučili smo prionuti učenju Processinga, programirati interaktivnu aplikaciju, atmosferu upotpuniti zvukom, fotografijama i skulpturama, osmisliti site-specific projekt – napravljen posebno za prostor u kojem se izlaže. Manji dio koji je u fokusu promatrača pri samom ulasku biti će priprema na ono što ga čeka iza zavjesa. Marin će napraviti fotografije svjetlosti – ciklus od pet fotografija koje smo izabrali iz mnoštva fotografija nastalih Marinovim fotografskim istraživanjem svjetlosti – željom da se likovno predoči nešto posve nematerijalno, eterično. Napraviti ću Košnicu punu jajašaca koja će mamiti posjetitelje da gurnu ruku u nju i posegnu za onime što je u joj.

Izmjerili smo galeriju. Svidjela su nam se dva odvojena djela galerije koja spaja prostran hodnik. Pregraditi ćemo hodnik zavjesama tako da jače naglasimo probijanje iz jednog prostora u drugi. Na zavjese ću otisnuti kompjuterske grafike. Ove će grafike prikazivati proces zgušnjavanja, materijalizacije nečega što je prvotno bilo raštrkano te njegovo ponovno rasplinjavanje. Proces rasta iz ideje u materiju i obratno. Ponukana idejom stvaranja mekane zaštitničke atmosfere odlučila sam da skulpture također odišu mekoćom. Treba ih se poželjeti dirati, zagrliti, odmoriti se na njima ili gurnuti ruku u njih. Napraviti ću ih od žutice koju ću izbijeliti da istaknem mekoću i napuniti granulatom stiropora, a usta i utrobu košnice ću napraviti od mekanog zelenog materijala. Skulpture će svojim biomorfnim oblikom blago podsjećati na elemente iz prirode. Velika prostorija biti će pregrađena projekcijskim platnom na koje će se projicirati interaktivna aplikacija, a u desnom kutu ćemo postaviti dvije skulpture Sjemenje i viseću skulpturu Igra.

Krenuli smo sa izradom aplikacije. Naš rad se iz početničkog eksperimentiranja sa kodovima darežljivih open-source kolega (Hvala svima!) otisnuo u stvaranje nečeg jedinstvenog napravljenog baš za ovu izložbu. U početku su to samo bili kružići koje sam programirala da imaju određenu virtualnu silu težu (da ih privlači dno prozora), da se odbijaju jedni od drugih ili da se međusobno privlače. Kasnije sam dodala statičnu točku u koju će se sklanjati, a Marin je od svojih Fotografija svjetlosti napravio video koji stvara dubinu same aplikacije i vješto zamjenjuje crninu ekrana. Njega ću koristiti kao pozadinu aplikacije, a pokretati će se prelaskom određene točke na ekranu.

Kružići su se naposljetku pomoću svg objekata (scalable vector grafic) koje sam nacrtala pretvorili u bića koja trepere nožicama i izgledaju mnogo životvornije. No aplikacija još treba postati interaktivna! Bića sam za početak izprogramirala da regiraju na povlačenje miša na ekranu no to sam nakon muke sa web kamerom i instalacijama zamjenila inputom svjetla. Sada se najsvjetlija točka koju web kamera očita pretvara u alat za interakciju sa aplikacijom. Ako posjetitelj upali lampu i uperi prema platnu iza kojega je kamera program će to očitati i moći će pomicanjem svjetla započeti igru sa bićima u aplikaciji!

Cijelu atmosferu naposljetku je zaokružila i Marinova atmosferična ekperimentalna audio izvedba te otvaranje izložbe u bijelim zaštitnim odjelima čime smo htjeli ukazati na krkost i osjetljivost teme – ulazak u simboličan prikaz petlje samog života.

*Open source je metoda po kojoj projekt (najčešće softver) postaje javan i besplatan. Ovo znači da se ti projekti mogu koristiti i mijenjati od strane korisnika kako bi se prilagodili njihovim potrebama. Idealno bi ovakve promjene od strane korisnika bile vraćene u javnu domenu kako bi ih ostali mogli dalje koristiti i mijenjati za izradu drugačijih projekata.

Pogledajte fotografije s izložbe p_32.

objavljeno u: izložbe | Comments closed

Oblici odjeće kao ekstenzija tijela / Lena Franolić / 17.09.2007

Naslov “Oblici odjeće kao ekstenzija tijela” pokušava opisati rad koji istražuje forme odjeće koje produžuju tijelo.

Čovjek od svojih početaka ima neutaživu želju za ekstenzijom, a nema naznake da će se ta želja ikada zadovoljiti. S vremenom smo postali bogovi proteza koji se svom raspoloživom tehnologijom pokušavaju nadograditi i proširiti kako bi se što više približili idealu koji se mijenja iz dana u dan. Pogled u etnološki muzej pokazuje kako ovo nije novost koja dolazi razvitkom industrije, već jedna od bitnih značajki naše vrste. Ekstenzija je i prvi kamen namijenjen lovu i grana drveta na koju se oslanjamo pri hodu.

Iako su oblici koje ovdje prikazujem srodni acessoir-u – odlučila sam ih nazvati “oblici odjeće” pošto su zapravo na granici između odjevnog predmeta, acessoir-a, i skulpture. Ovi oblici prianjaju uz samo tijelo, a neki ga djelomično i omataju. Pripijeni uz tijelo oni preoblikuju samo tijelo koristeći mu kao spremnik.

Hibridi dijelova odjevnih predmeta i torbi, rukav, nogavica ili okovratnik samostalno djeluju poput samostojećih skulpturalnih objekata, podsjećajući nas na tijelo koje ovdje nedostaje, a s kojime su stvarali cjelinu. Tijelo je ovdje prisutno samo na kompjuterski generiranim fotografijama. Ostaje samo ljuska, proteza, gadget koji poziva prisutnost potencijalnih i prošlih nositelja.

Pokušavajući objediniti funkcionalnost sa maštovitim, ludičkim oblicima ostavljam prostor za igru dok istodobno vršcima prstiju dodirujem tlo razuma. […]

Porijeklo ukrašavanja tijela

Kolekcija je inspirirana pitanjima konstruirane prirode identiteta, transformacije tijela i sve većeg nestajanja tradicionalnih granica između organskog i umjetnog u vidu ukorporiranja umjetnih elemenata u tijelo ili na tijelo u smislu produžavanja tijela, ekstenzije tjelesnih funkcija ili izražaja osobnosti. Tehnologija i odijevanje obuhvaćaju tijelo i transformiraju identitet, utječu na ponašanje nositelja i njegovo osjetilno iskustvo okoline. Kolekcija se fokusira na povezanosti između bioloških, tehnoloških i hibridnih etniteta. Zadržava se na granici između estetike i funkcionalnosti: objekti koje dizajniram imaju određenu funkciju no ona nije izrazita i očita.

Kolekcija obuhvaća pet stadija: COCOON, SKIN, ARMOUR, SPROUT i FRUIT. Ovi stadiji metaforički prikazani kroz rast biljke iz sjemenke u plod prikazuju odvajanje odjevnog predmeta od tijela, njegovo postepeno pretvaranje u ekstenziju, zaseban skulpturalni objekt – acessoire. Tijelo postepeno izlazi iz čahure zatvorenosti koju mu pruža odjeća, a acessoire postaje njegova konačna ekstenzija u prostor, završno otvaranje i idejni plod.


Radovi naznačuju prirodan proces organskog rasta, izražavaju dinamičku silu života. Izlučujući specifične oblike i linije iz postojećih radova staram nove radove kako bi što dublje istražila sam oblik. Ugledavam se na procese rasta unutar živih organizama i rastućih sistema.

Stadij COCOON predočava stanje začahurenosti, skrivanja i zaštite kroz koju izražava krhkost nositelja i njegovu želju za distancom, ograđivanjem od okoline. Objekti su kaputi i jakne izrađene od mekanih materijala: spužvaste gume zatvorenih ćelija, a ponekad i dodatno pojačani balonima na napuhavanje, te podstavljeni elastičnim pletivom (Lycra, pamuk). Oblici svojim nabubrenjima podsjećaju na čahure, kako zaštitne čahure životinja tako i čahure – balone koje koristimo za zaštitu u prometu ili u fetišističkim gumenim odjelima sa posebnim ćelijama na napuhavanje.

U stadiju SKIN nabubrenja su se vidno slegnula, a želja za zaštitom slabi: prisutna je samo kao tanka opna, druga koža koja obavija cijelo tijelo. Pristup tijelu je omogućen, iako samo posredno – dodirivanjem odjeće u koju je u potpunosti obavijeno. Ovaj dio kolekcije sastoji se od odjeće sličnoj ronilačkim odjelima, a izrađena je od elastičnog pletiva i lateks folija dok su nabubreni oblici koji transformiraju oblik samog tijela postignuti napuhavanjem balona i umecima od spužvaste gume zatvorenih ćelija.

ARMOUR predstavlja prvu preobrazbu odjeće u acessoire. Još uvijek snažno pripijen uz tijelo acessoire se polako produžuje u prostor naznačavajući funkciju proteze i ekstenzije no ostaje u funkciji oklopa. Oblikom nas podsjeća na oklope životinja, ali i ratnika sada već prilično davne nam prošlosti korištene kao obrana ili u svrhu agresije. Materijal od kojih su objekti ovog stadija kolekcije izrađeni još uvijek je guma, no sada u tvrđem, lijevanom obliku u kombinaciji sa lateks folijama i elastičnim pletivom u dijelovima koji su pripijeni uz tijelo.

SPROUT se sastoji od objekata acessoire-a: torbi, pokrivala za glavu i čizme. Ovi se objekti naslanjaju o tijelo ili ga minimalno omataju. Više ne služe kao zaštita već kao spremnik pošto u svojim šupljinama sadržavaju džepove koji mogu poslužiti za nošenje svakojakih gadgeta i sitnih potrepština. Sam naziv upućuje na njihovo vidno odvajanje od tijela – oni su izdanak. Tijelo se produžuje u prostor. Materijal je spužvasta guma zatvorenih ćelija sa umecima lijevane gume za armaturu ili kao potplata cipele, a unutrašnjost džepova i dijelovi koji prianjaju uz tijelo su optočeni elastičnim pletivom.

FRUIT predstavlja zadnji stupanj odvajanja objekta od tijela. Ovdje se torba samo minimalno naslanja o tijelo – koliko je potrebno za njezino nošenje – ona se vješa o tijelo poput ploda koji će uskoro otpasti i započeti samostalan život kao skulpturalni objekt. Obrisi objekta slijede biomorfni stvaralački osjećaj ostavljajući dalje asocijacije mašti promatrača. Kontinuirana napetost forme naglašava osjećaj vitalnosti i potencije, a asimetrija izražava dinamički princip – borbu za ravnotežom. Ovdje objekt služi kao surogat, izražava emocije nositelja – čovjekovo stremljenje da izrasta iz okvira vlastitoga tijela i rasprši se u prostor – ostavi tragove. Libido nositelja premješta se u objekt – njegov plod koji odložen poput traga ostaje u prostoru podsjećajući na nositelja – no u mogućnosti da skulpturalno funkcionira samostalno. Materijal koji se koristi za izradu ovih objekata je ponovno guma – pjenasta guma zatvorenih ćelija sa armaturom i dijelovima od tvrde lijevane gume.

Specifične kvalitete samog materijala od kojeg se predmet izrađuje pojačavaju utisak ekstenzije čovjekovog tijela u prostor. Guma je materijal koji se od početaka uporabe koristi za izolaciju – čime ju povezujem sa stadijem COCOON, i izradu igračaka – skulpturalnih objekata u koje pretačemo svoje najranije želje – na što ukazuje dio kolekcije pod nazivom FRUIT. Guma svojim karakteristikama imitira živo tkivo pa stoga savršeno izražava ideju proteze i ekstenzije tijela. […]

Mogućnost vraćanja u izvorni oblik, čak i nakon snažne manipulacije, karakteristična je za gumu. Njezin miris prouzrokuje reakcije u rasponu od odbojnosti do ekstaze, a zvukovi koje proizvodi omiljeni su. Gumu je potrebno dodirnuti kako bi ju se u potpunosti cijenilo. Njezina fleksibilnost i otpor otvorile su vrata višestrukoj primjeni u dizajnu, tehnologiji i proizvodima koje svakodnevno koristimo.

Najmekša tvar na svijetu moćnija je od one najtvrđe. Velika snaga izgleda nejako. Velika čvrstoća izgleda kao da se topi. Guma nam u svojim proizvodima pruža istovremeno uzbuđenje i sigurnost. […] Guma odražava prirodni poredak organskog života i poput nas samih i ona se biološki razgrađuje. Između ostalog i mi se, poput gumice za brisanje samo “trljamo” o okolinu dok se u njoj u potpunosti ne raspršimo i za sobom ostavimo samo mrvice sjećanja. […]

Zaštita i funkcionalnost odjeće upotpunjuju se izražavanjem pripadnosti unutar društva, izražavanjem osobnosti i diferencijacijom jedinke unutar skupine, zavođenjem i prikrivanjem. Čovjek je oduvijek želio produžiti sebe u prostor i ostaviti trag. […]

Opisujem svoju kolekciju kao priču o nicanju sjemenke, odvajanjem objekta odjeće – acessoire-a od tijela i njegovu preobrazbu u skulpturalni objekt igračku – plod izrađen od gume – materijala koji svojom podatnošću, elastičnošću i zaigranošću odražava poredak života. Ova kolekcija izražava stremljenje za ekstenzijom i premještanjem želje u objekt, ostavljanjem traga; a inspirirana je pitanjima konstruirane prirode identiteta, transformacije tijela i sve većeg nestajanja tradicionalnih granica između organskog i umjetnog.

Ovo nije pokušaj inteligentnog i razumnog rješenja dizajnerskog problema. Sumnjam da bi ovi predmeti, iako djelomično funkcionalni imali svakodnevnu upotrebu. Bilo bi ih potrebno prilagoditi. Netko bi ih mogao nazvati futurističkom vizijom budućnosti, no nemojmo se zavaravati nije ovo ni pretenciozno izbacivanje trenda za neku daleku iduću sezonu.

Potpuno je jasno da tehnologija, kao i ostali segmenti suvremenog života utječu na nas same i tome se utjecaju ne možemo i ne trebamo oduprijeti. Koliko se god neki od nas opirali ništa ne izmiče zakonu promjene. Ostaje pitanje kako ćemo upotrijebiti ono što imamo. Odgovornost ostaje na nama samima. Sjemenka je sigurna u svojem oklopu, ali samo ako iznikne iz njega i odbaci ljusku zaštite tako nezaštićena može posijati plodove. Ovo je istraživanje oblika i teorije mode, priča o nicanju ispričana jezikom odjeće.

Sveučilište u Zagrebu / Tekstilno-tehnološki fakultet / Zavod za dizajn tekstila i odjeće
DIPLOMSKI RAD / mentor: prof. Ante Tonči Vladislavić / Zagreb, rujan 2007.

objavljeno u: projekti | Comments closed

Izložba slika / Dagmar Franolić / 15.08.2006.

Ne trazim i ne zahtijevam već dopuštam da mi se dogodi, kao u životu tako i u slikanju…
Moje slike često poprimaju nedovršen izgled i svatko u njima vidi nešto drugo.
Na promatraču je da se upusti u avanturu vlastitog puta i vlastite intrepetacije.
Ako ga taj njegov put odvede u sanjarenje i otkrivanje lijepote forme,
boje i vizije tada sam uspjela svoju sreću podijeliti sa drugima.

Dagmar Franolić, Krk, 21.07.2006

He is silent 2006.

objavljeno u: izložbe | Comments closed