Projekt Transpersonalni krajolici nastao je tokom 2015. – 2017. godine kao svojevrsni iskorak iz bavljenja gotovo isključivo dizajnom i izradom nakita u proteklih sedam godina, te vraćanju jednom slobodnijem umjetničkom izričaju kojeg sam prethodno zapostavila.
Projekt sam započela kroz seriju minijaturnih apstraktnih crteža pod nazivom KAMI: igra vatre i vode, koja istražuje suptilnosti vizualne percepcije kroz međuigru plavih, crvenih i žutih tonova. Usredotočen rad na ovim malim i jednostavnim crtežima u meni je prizvao postepeno otvaranje imaginacije i ulazak u svijet boje, te sam se naknadno usudila upustiti na proširenje skopa djelovanja počevši slikati na recikliranim platnima u tehnici akrila.
Slikala sam automatski ekspresivno, bez prethodnog promišljanja i skiciranja već iz osjeta trenutka. Prvotno sam nehotice prebivala u sferi figuracije koju sam ubrzo napustila usmjerivši se prema što jednostavnijem i apstraktnijem prikazu emotivnog i osjetilnog stanja kojeg sam u trenutku osjećala u sebi. Izazov je pri tome bilo vraćanje u isto ili slično stanje pri kojem je slika prvotno bila započeta što me navelo na razmišljanje o konstruiranoj prirodi emocije1 i njezina izražaja.
Netom završene slike sam objavljivala na društvenim mrežama u želji da bar donekle uključim i publiku u svoj rad već pri samom nastanku, a ne kako je uobičajeno pri predstavljanju gotovih radova publici u vidu izložbe – jer, kako su Alois Riegl, a kasnije i Ernst Kris i Ernst Gombrich u pojmu beholder’s share (prev. promatračev udio) prepoznali dio percepcije umjetničkog rada, ali i zbilje nalazi se i u samom promatraču. Pri tome sam imala priliku pratiti reakciju okoline na netom objavljene radove bilo kroz direktnu komunikaciju bilo kroz opažanje asocijativnih tokova misli.
Prateći ponašanje publike, laički sam prepoznala da ljudski mozak preferira figuraciju, te gradi pretpostavke prvo na temelju već proživljenih iskustava, dok je pritom manje bitno jesu li ta iskustva osobno proživljena ili posredovano konstruirana. Kao što je to Ernst Gombrich naveo: “moć očekivanog, a ne konceptualno spoznatog oblikuje ono što vidimo u životu i u umjetnosti.“ 2 Tako se osobno pretočilo u među-osobno ili transpersonalno, dok je značenje metamorfiralo i dobilo drugi aspekt kroz oči svakog promatrača ponaosob, te kroz interakciju i u cjelini.
Projekt sam 2017. godine izložila u galeriji Decumanus u Krku, a neke od radova sa izložbe iste sam godine predstavila i na izložbeno humanitarnoj akciji Umjetnici otoka Krka za Tea u galeriji Šilo u Šilu te na skupnim izložbama K.O.Z.M.O.G.O.N.I.J.E u galeriji PIKTO u Zagrebu, kao i na izložbi Pogled na likovno stvaralaštvo Krka u galeriji Sv. Nikole u Malinskoj 2018. godine.
[1]^ Barrett L.F. (2017); How Emotions are Made: the Secret Life of the Brain; Houghton Mifflin Harcourt
[2]^ Gombrich E. (1960); Art and Illusion: A Study in the Psychollogy of Pictorial Representation; Princeton University Press
Izvorno:“It is the power of expectation rather than the power of conceptual knowledge that molds what we see in life not less than in art.”
U nastavku pročitajte tekst Osjetilno ispoljenje slobode koji je o izložbi napisala magistrica povijesti umjetnosti Bruna Justinić.
Osjetilno ispoljenje slobode
„Svaki umjetnik umače kist u svoju dušu i slika vlastitu prirodu u svojim slikama.“
— Henry Ward Beecher
Iako je vrijeme raznih „-izama“ u umjetnosti odavno završilo (jer još od prošlog stoljeća svaki umjetnik stvara svoju, vrlo individualnu i posebnu verziju umjetničkog izražavanja), radovi Lene Franolić pokazuju senzibilitet koji naginje apstraktnom ekspresionizmu i modus operandi nalik surealističkom automatizmu. Njen način rada podsjeća na kreativni proces književnika koji su se koristili tokom svijesti i automatskim pisanjem kako bi uronili u sebi nepoznate dubine vlastite osobnosti.
Slike posjeduju primordialan karakter, nešto što nas podsjeća na primitivnu ili domorodačku umjetnost, kojoj je krajnji cilj iskaz umjetničkog impulsa – kreacija radi kreacije sâme. Njena se platna mogu nazvati apstraktnima samo zato što entiteti koje prikazuje nemaju oblik u materijalnom svijetu. Na slikama se tako materijaliziraju vibracija, emocija, intuicija, energija, inspiracija … sve redom, zapravo vrlo konkretni i kompleksni pojmovi. Apstrakcija je u tom smislu neophodna za oslikavanje transcendentalne stvarnosti, „transpersonalnih pejzaža“, kako ih naziva autorica.
Gledatelj ne može ne osjetiti dublju, spiritualnu dimenziju Leninih radova. Iza površine, koja u nekim slikama nalikuje Jean Arpovskim oblicima /Izmirenje 2016./, da bi već u slijedećem podsjećala na slike Georgie O’Keeffe /Zavodljivost vatre I. 2016./, /Proboj magnezij ruže 2017./, krije se sloj saturiran autoričinom željom da iz svog bogatog unutarnjeg svijeta, materijalizira duh i prenese ga u nama vidljivu dimenziju. Put kojim se kreće na toj Odiseji, ostavlja trag i na platnima /Enantiodromija 2017./ gdje se oblici, kao izohipse na geografskim kartama, redaju, svijaju i tvore toplu harmoniju boja i oblika.
Prema riječima Hegela, njemačkog filozofa, teoretičara umjetnosti i estetike, upravo umjetnost daje potrebnu ekspresiju samorazumijevanju duha. Glavni cilj umjetnosti nije imitirati prirodu ili ukrasiti mjesta u kojima boravimo, već dozvoliti si kontemplaciju i uživanje u stvorenim slikama naše vlastite duhovne slobode. Iz toga proizlazi da je svrha umjetnosti predočiti nam istinu o sebi samima i omogućiti da postanemo svjesni tko smo uistinu. Estetika tako proizlazi direktno iz osjetilnog ispoljenja slobode duha; umjetničko djelo smatramo lijepim upravo zato što daje izraz našoj slobodi.
Dok se kod prvih radova još borila sa oslobađanjem ili bolje rečeno, kanaliziranjem, kreativne energije /Kami 2015./ pokušavajući izići iz zadanih okvira (svojih osobnih, umnih i paralelno, onih samo-zadanih na papiru), Lena je postepeno dozvoljavala organskim oblicima da prate svoj tok, slobodno se kreću i razvijaju dobivajući vlastiti život i time, neizbježnu ljepotu /Bindu 2016./. Jedino slikajući slobodno, bez unaprijed stvorene zamisli o završnom izgledu slike ili vezom s oblicima iz vanjskog svijeta, nešto novo i nepoznato može biti pronađeno u (pod)svijesti umjetnice i izraženo kroz umjetnički rad.
Od velikih platna /Korona Sunca 2017./, do malih, vrlo intimnih bijelih crteža na crnom papiru gdje liniju koristi kaligrafski rafinirano, /Esencije 2017./, Arijadnina nit u svim izloženim radovima jest istovremeno snažan i nježan ženski princip koji se iskazuje u vrlo osobnom stilu lirske apstrakcije Lene Franolić. Onostrano i idejno, intuitivnom ekspresijom postaje materijalizirano na njenim crtežima i platnima.
(Katalog Transpersonalni krajolici.pdf)
Natrag na: Portfolio – Lena Franolić