Zanesena tehnikom akvarela slike su ubrzo postale slobodne. Voda je u njima sama našla svoj put po papiru i na meni je ostalo da malo dirigiram njen tijek i ubacim ono što ja vidim. Tako su nastali Gradovi od soli, Priče iz kapljice vode i Lirske impresije.
Gradovi od soli… ili Sasušena plakanja i utišane nevere
Velika vijećnica, Krk 4.07.1998. – 17.07.1998.
Akvareli Dagmar Franolić vjerni su prirodi svoga smisla. Tonski razvijeni u nebrojenim razlikama svojih uprizorenja, beziznimno prizivaju boju vode. Naša je uronjenost u predočeno smjelo razigrana, ali istodobno i meditativno utišana. Plivamo kroz čitav niz zasanjanih slika. Svijet o kojem govorimo učinjen je nježnom snagom ženskog rukopisa.
Radeći u okrilju samozatajnog kreativnog poriva, Dagmar već godinama pronalazi „slova“ za svoje slikovno pismo u prizorima otoka koji potiho surađuje s bogatstvom njezine doživljajne snage. Iako se ova umjetnica nije nikada žurila u civilizacijske tekovine užurbanih afirmacija niti u promiskuitetnu mondenost iskušavanja silnih trendova, ostavila je traga u arhivi sjećanja svakoga tko je zavirio u odaje njezinog sna.
A taj, njezin san, raspoloženo surađuje s javom otoka koji se otvara u vedutama, u uskim uličicama, u ritmovima raskriljenih prozorskih škura, u očima malih riba kojima ona daje status gradova, u povijesti koju piše kao starinsko pismo na fasadama već urušenih zamkova, u prepletanjima neba i kopna… u svemu što je sasvim jednostavno i obično dok se u labirintu naše ganutosti ne uzdigne do zaljubljenosti.
Akvarel je sličan osjetljivom čovjeku. Nakon male greške u pristupu tehnika vode opire se ispravljanju po prirodi svoje prozirnosti. Kada je akvarelna slika zgotovljena, njezina poruka odiše silnom plahošću pa gotovo zbunjuje snaga s kojom ta plahost odbacuje zapis nespremne ruke. Upravo zato slikarica o kojoj govorimo potvrđuje snagu svoga umijeća u lakoći rezultata. Akvarel je prihvatio Dagmar Franolić, a to je gotovo najveći argument njezinog talenta. Promatrač slika o kojima je riječ, kao likovni konzument mora osjetiti da se ovdje nudi istinski užitak u profinjenoj ponudi. Nema kromatskih uzbuđenja, nema didaskalija, nema eksperimentiranja ili iznenađenja, vrata su zatvorena svakoj grubljoj gesti. Nemirnim se prirodama može činiti da nedostaje kakav kontrapunkt. Ali, kroz sva ta mirna zelenkasta plavetnila i blijedo bijele pjene morske vode, struji molitva kao miris želje da stvari (ipak) ostanu netaknute.
Kompozicije ovih slika rasprostiru se do samih margina papira na kojima su ispisane. Kadar kao da se nastavlja dalje od vidljivih granica papira, pa je kao rezultat takvoj politici slike ponuđena epska priča sastavljena od znakova elemenata ubranih na polju lirskog diskursa. U toliko je Dagmar Franolić ženski kontradiktorna i prilagodljiva svakom kontekstu predočenja. Njezini akvareli podatne su ilustracije za literarni predložak jer se unutar zakona „mokre“ likovne tehnike virtuozno grade efektom grafičkog zapisa. Međutim, svaka se ta slika uz tekst drži svoga ishodišta, ona komunicira, ali i prešućuje tajnu samodostatnosti. Ona se ne predaje sasvim iako surađuje s tekstom. Održava pravo na svoj život i odbija biti puka ilustracija.
Slično dalekim orijentalnim kulturama svilotiska, univerzalni zapis mišljen kao šara dodiruje granice prepoznatljivog motiva koliko i apstraktnog pojma kao pečata duše. Svakog trena njezine bi slike mogle odletjeti nošene morskim vjetrom kao lagani Veronikin rubac, ali bi se istovremeno mogle ukorijeniti na surovom terenu kamenjara kao nepomični, kameni grad.
Iako nježne i materinski bezuvjetne u svojoj sklonosti prema krajoliku iz kojeg nastaju, recimo to naposljetku, slike Dagmar Franolić nisu ni slatke ni sladunjave. Naprotiv, one su po okusu slane.
Kao suze. Kao more. Kao neutralnost.
Priče iz kapljice vode
galerija Decumanus, Krk 2001.
Koliko čuda i boje leži u kapljici vode, najbolje znaju akvarelisti. Neuhvatljiva i neobična, savladana kistom u slikama Dagmar Franolić tvori svijet satkan od boje i svijetlosti prozračan i svjež.
Prikaz gradova obasjanih suncem, ili u maglovita zimska jutra, nosi u sebi mirise soli i vjetra s mora osvajajući i uvodeći nas u prostranstva i krajolike otoka. Neobičnost veduta, starih crkvica, šterni i škalina koje vode u dubinu, ostvarena je lagano i nenametljivo, ali ipak s prepoznatljivim duhom gradova Sredozemlja. Akvarel je bogat istkan od najsvjetlijih do najtamnijih nijansi koje se međusobno dopunjuju. Kompozicija je smirujuća potpomognuta ponegdje crtežom.
Jedinstvene i dostatne, slike nose u sebi simboliku bogate tradicije tla koje ih inspirira, s glagoljicom kao autentičnim znakom ovoga kraja, koji se kao snažan i nezamjenjiv likovni element uklapa u površine i obogaćuje ih naglašavajući sjećanje na povijest i tragove vremena.
Posebnost prizora očituje se u blagom osvjetljenju urbanog ambijenta koji obasjan izranja nad pučinom, namećući se gotovo nestvarnom laganom metafizikom i snagom vjerovanja kojom su prožete crkvice na osami, čempresi ili starokršćanski simbol riba. Ribe su čest motiv i čine neprimjetnu podlogu gradovima i kućama, koje poput ljusaka smještene na njima žive svoj tihi život. Sve zajedno, i motivi i pozadina, čine nerazdvojivu cjelinu.
Ljudi na slikama Dagmar Franolić su rijetki, jedva primjetni, gotovo mitski, nepostojeći.
Slike su svojevrsni autoportret umjetnice, koja u akvarelu pronalazi svoj vlastiti i prepoznatljivi likovni izraz identificirajući se s oblicima, bojama i prirodom koje je okružuje.
( Naslovnica kataloga Priče iz kapljice vode.jpg 675 KB )
Akvareli
Odvjetnička komora, Rijeka 2004.
Prepoznatljiv rukopis akvarela Dagmar Franolić vidljiv je u jednostavnosti izraza kojom umjetnica ostvaruje punoću i dubinu prikazanog. Kroz pažljivo izabrane motive naslućujemo tišinu uspavanih gradova, rumor kiše i govore mora. Slobodna perspektiva kuća, ulica, čempresa i skala na njezinim akvarelima ne zbunjuje nas , nekom čudnom igrom uvodi nas u neočekivan svijet slike, prisan i topao. Eteričnost i poetika dominantnog plavog i zelenog sa segmentima crvene i tople narančaste boje daju slici onu neophodnu slikarsku dimenziju, lazurnu i neposrednu, koja priziva naša sjećanja. U ovom ciklusu umjetnica koristi liniju postižući na taj način elegantnu i fragilnu strukturu planova. Oblici nisu ograničeni strogošću perspektive, oni egzistiraju u fasetnoj podijeljenosti koja se igra sa stvarnošću skladnim i uravnoteženim likovnim pravilima. Zbijene kuće, stabla, zvonici vođeni snagom vode izranjaju iz podloge. Prozori se ne otvaraju pred našim pogledom, oni nas motre s lica kuća, svečani i njemi.
Kolorit izabrane palete čas poprima definirani oblik, a čas tajanstvenu plošnost otvarajući nam vrata drugačije prirode. Meditativan ritam izranja iz harmonije duhovnog i osjetilnog poimanja forme. Motivi, simboli ribe česti su, no sakriveni i nenametljivi.
Taj predstavljeni svijet Dagmar Franolić, nestvaran je, no satkan od elementa stvarnosti što čuvaju u sebe odbljeske krajolika, sraza neba i mora, kao i neizmjernog bogatstva boja koje se između njih nalazi.
( Vanjska strana kataloga.jpg 720 KB )
Lirske impresije
2.08. – 29.08.2008, galerija Njivice, Njivice
Slikarski svijet Dagmar Franolić svijet je lirskih impresija – onih o snovitim pejzažima, o bajkovitim vedutama i čudesnim stablima, koje su utopljene u njezinu karakterističnu akvarelnu boju. Boju koja je prozračna i fluidna, puna nježnih i finih nijansi. Koja je rasvijetljena i razvodnjena do zvonkih do zvonkih i bistrih suzvučja, ali koja je isto tako i neobično zasićena – do nekih maglovitih sfumatura. Uz boju, tu međutim egzistira i Dagmarina specifična linija, koja je boji pridružena, ali ne i s njom spojena u zajedništvo. Koja boju prati, ali joj i odmiče i od nje uzmiče. Ali koja je, unatoč svemu, poštuje i zajedno s njom gradi jedan izmaštani likovni svijet karakterističnoga izričaja. I premda tu sve kreće od zbilje, ubrzo imaginacijom uzlijeće do fantazije, gdje se miješaju stvarnost i privid, iskustvo i sjećanje, percepcija i iluzija. Uzlijeće do graničnih prostora između sna i jave, gdje se priča značenjski zgušnjava, a prostor širi prema nekim neodredljivim i neopipljivim kategorijama, slijedeći druge zakonitosti.
Premda je polazište u slikarstvu Dagmar Franolić mimezis, on često tokom likovne razrade doživljava metamorfozu, pa postaje tek tijek zbilje (istina, lirski); koji se kupa i rastače u boji i svjetlu. Ali postaje i polazište za transformaciju percepcije. Jer autorica s jedne strane puni naša osjetila odašiljući nam slikopriče o ambijentima svoga životnoga prostora i podneblja, dok s druge strane zadire u strukturu svojih slika, postavljajući nova očišta (odozgo) i gradeći prostorne odnose unutar čvrstoga linijskoga rastera.
Kad priča, tad međutim opisuje ozračje, pa u tim slikama nema pokrenutosti i dinamike, već neke melankolične zaustavljenosti. Otud i taj dojam bezvremenosti, metafizičke ugođajnosti i sanjarske meditativnosti koji se provlači Dagmarinim „magičnim krajolicima“ – lirskim, ali ispražnjenim i pustim. Valja tu reći da se jedan dio ovih krajolika i veduta još vidljivo drži figuracije i u njih je naglašenija romantično-intimistička nota. Ali zamjetljivo je da se ijedan dio njih oblikovno-značenjski počinje zgušnjavati i sintetizirati, pretvarajući se u znak i simbol, zakoračivši istodobno i na rub apstrakcije. U prvom slučaju autorica nas aktivira pričom, a u drugom misaonim pristupom.
Kada nam priča ( a priča bojom i linijom), gotovo da osjećamo jaru dremljivoga, ljetnog popodneva; tajanstvenost čudesne plave noći; maglicu koja se u suton ili u snovito jutro provlači nad vrtovima. Ili tople kapi iznenadne, blagotvorne kiše na moru. Ali kad nas mentalno aktivira simbolikom motiva, tad „otvara prozor“ u jedan novi svijet, višeznačan i višeslojan, u kojem postajemo odjednom svjesni kako se neke nevidljive povezne niti protežu duboko kroz vrijeme i daleko kroz prostor.
Autorica se unutar cjeline fokusira na jedan njezin dio – poseban detalj: stablo, koje će joj odsad na dalje, čini se, zaokupljati posebnu pozornost. Jer stablo je, simbolički, oduvijek bilo neka čudesna veza između zemlje i svemirskih prostranstava; neki iskonski simbol života i živi simbol cijeloga svemira koji je u neprestanome obnavljanju. Najposlije, simbol meditacije i prosvjetljenja. Zato je stablo motiv koji je u morfološkom i u simboličkom smislu čovjekov vječni i neiscrpni izvor inspiracije, od arhajskih vremena do danas, pa ne čudi da se njemu okrenula i Dagmar Franolić.
Ipak, bez obzira priča li ona priču, ili se okreće simbolu, njezino glavno izražajno sredstvo, koje je slikarski definira, je akvarelna boja. Ova autorica zna profinjeno dozirati njezinu razvodnjenost, njezina zasićenja i količinu svjetla kojega ta boja isijava. I zato, zahvaljujući upravo toj svojoj boji, bez obzira na motiv, slikarstvo Dagmar Franolić je danas profesionalno profilirano, znano i prepoznato.
Natrag na: Portfolio – Dagmar Franolić